Pučka pobožnost, dakle, omogućila je ustanovu blagdana Corpus Domini (Tijelovo), a u svoje je vrijeme on bio uzrok i razlog nastanka novih oblika euharistijske pobožnosti u Božjemu puku.
Stoljećima je slavlje Tijelova (Corpus Domini) bilo glavna žarišna točka pučke pobožnosti prema euharistiji. U 16. i 17. stoljeću su se vjera, oživljena potrebom reakcije na nijekanja protestantskoga pokreta, i kultura (umjetnost, književnost, folklor) susrele u oživotvorenju i davanju značenja mnoštvu izražaja pučke pobožnosti prema euharistijskome otajstvu.
Euharistijska pobožnost, tako snažno ukorijenjena u kršćanskome puku, ipak treba biti odgajana za shvaćanje dviju temeljnih zbilja:
– da je vrhunska uporišna točka euharistijske pobožnosti Gospodnji vazam. Vazam, naime -prema viđenju crkvenih Otaca -jest euharistijski blagdan, kao stoje, s druge strane, euharistija ponajprije slavlje Vazma, odnosno muke, smrti i uskrsnuća Isusova;
– da bilo koji oblik euharistijske pobožnosti ima nutarnju vezu s euharistijskom žrtvom, bilo zato što oraspoložuje za njezinim slavljenje, bilo zato što produljuje bogoštovne i životne usmjerenosti koje ona potiče.
Zato Rimski obrednik opominje: »Vjernici, kada časte Krista prisutnoga u Sakramentu, neka se prisjete da ta prisutnost proistječe iz Žrtve i teži prema sakramentalnoj i duhovnoj pričesti.«61
Procesija na svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove jest, tako reći, »tipski oblik« euharistijskih procesija. Ona, naime, produžuje euharistijsko slavlje: odmah nakon mise, hostija koja je posvećena tijekom te mise, iznosi se izvan crkvene dvorane, kako bi kršćanski puk »javno dao svjedočanstvo vjere i štovanja prema Presvetome sakramentu«.62
Vjernici shvaćaju i vole vrijednosti koje se nalaze u tijelovskoj procesiji: oni se osjećaju »Božjim pukom« koji hoda sa svojim Gospodinom, navještajući vjeru u onoga koji je uistinu postao »Bog s nama«.
No, potrebno je da se u euharistijskim procesijama poštuju odredbe koje uređuju njihov tijek, osobito one koje im jamče dostojanstvo i dužno poštovanje prema Presvetome sakramentu. Jednako tako je potrebno da svi tipični elementi pučke pobožnosti kao što su: ukrasivanje putova i prozora, cvijeće, oltari kamo se na pojedinim postajama stavlja Presveto otajstvo, pjesme i molitve, »vode prema očitovanju njihove vjere u Krista i budu usmjereni jedino prema proslavi Gospodina«,te da budu daleko od oblika takmičenja.
Euharistijske se procesije redovito zaključuju blagoslovom s Presvetim sakramentom. U posebnome slučaju tijelovske procesije blagoslov čini svečani završetak čitavoga slavlja: umjesto uobičajenoga svećeničkog blagoslova, podjeljuje se blagoslov s Presvetim sakramentom.
Važno je da vjernici shvate da blagoslov s Presvetim nije oblik zasebne euharistijske pobožnosti, već daje zaključni trenutak bogoslužnoga susreta koji je, prema potrebi, produžen. Stoga liturgijska odredba izbjegava »izlaganje samo radi davanja blagoslova«.
